Tribina i koncert za Dragoljuba: Puno emocija, sjećanja i dobre svirke na Forte Mare

Foto: Novski portal

„Kada bi sad sjeli da čekamo smrt, bilo bi glupo. Tako je meni mnogo bolje da nikad neću umrijeti, možda i hoću – ja gledam tako na život. Možda i hoću umrijeti, otkud znam. Ali mi se čini da neću, volim da živim” govorio je Dragoljub Đuričić.

I, eto, otišao je u 68. godini života, prije dvije godine, a živi u srcima i mislima svih koji su ga voljeli i poznavali, plemenitog, pametnog, vedrog ljudinu, ili čuli jeku njegovih bubnjeva. Prijatelji, kolege iz benda „Leb i sol“, sestra Ljilje, sinoć su na tvrđavi Forte Mare posvetili tribinu i koncert Dragoljubu, a on kao da je sve to odnekud posmatrao i bubnjao.

Direktor Fondacije Most, Boban Jovanović, upoznao je Dragoljuba tokom devedesetih godina u Beogradu na demonstracijama i protestnim šetnjama. Bio je za njega ikona, kao i bend Leb i sol, sarađiali su na turneji Zdravka Čolića, bio je šef benda i dogovaro sa njim tehničke detalje oko koncerata. Tako su se sprijateljili.

„Dragoljub je čovjek koji je razoružavao sve nas svojim osmjehom, zagrljajem. Okupilo nas je u Herceg Novom sjećanje na njega, a ovo treba da bude početak tradicije i da njemu u čast napravimo festival koji će se u Novom održvati svake godine i na kome će učestvovati mladi bendovi Balkana. Jer, on je jurio mlade talente. Išao je po zabitima, selima i tražio ih. Imao sam i jedan sudbinski dan u životu, kada nisam znao šta ću sa svojim životom. Tog dana sretnem Dragoluba kod Kalinić pijace i on mi kaže: „Čovječe razmišljam o tebi danima, ti treba da napraviš fondaciju za mlade i talentovane ljude. Ja sam to napravio. Dao mi je taj zadatak“, ispričao je Jovanović, koji vodi Fondacija Most i daje podršku mladim i talentovanim.

U Skoplju Dragoljub spavao s „Gorskim vijencem“, osvojio pola grada

Basista grupe „Lebi sol“, Bodan Arsovski, prisjetio se mnogih dogodovština tokom drugovanja sa Dragoljubom.

„Vedrina je bila njegova vrlina, ozračio me je od prvog susreta kad je došao vozom u Skoplje. Pola muzičara je došlo da dočeka velikog bubnjara iz Beograda. Počeo je iz voza da vadi bubnjeve, jedan par, drugi par, treći bubanj, četvrti bubanj… a mi došli jednim „Fićom“. Svi su pomagali i nosili bubnjeve. Došao je kod nas kući i pitanje je bilo gdje će da spava. Nismo imali ništa, Vlatko bio u stanu s majkom… I onda smo odredili da bude kod prijatelja u nekom malom suterenu. Ujutru dolazimo da ga pozovemo na doručak, a on spava na fotelji, a na grudima mu Njegošev „Gorski vijenac, druga strana. Za samo mjesec upoznao je i družio se s pola Skoplja, dovodio nam je prijatelje u bend“, ispričao je Bodan o Dragoljubovim počecima u bendu Leb i sol, ali i druge angedote sa koncerata, turneje po Americi, gdje u postali kultni bend u Čikagu, ali i gdje je Dragoljub uvijek nalazio nekog prijatelja Crnogorca.

Otkrivajući razne zgode s Dragoljubom Bodan je kazao i da je on uradio dvije epohalne kompozicije za „Leb i sol“, „Bistra voda“ i „Uči me majko, karaj me“. Njih je mogao da odsvira samo neko ko je Crnogorac, „lijenim“ ritmom, ustvrdio je Bodan.

Bubnjao i dok je Rambo beštimavao

Muzičar, kompozitor i performer, Antonio Pušić, čuo se posljednji put s Dragoljubom dok je bio bolnici i dok je još mogao da priča, a prisjetio se i prvog susreta s njim kada je imao svega deset godina. Tada je prvi put čuo da neko svira tako dobro na bubnjevima.

„Kada sam promovisao prvi album u Herceg Novom to je izgledalo tako što sam na megafonu beštimo’, a Dragoljub me pratio na bubnjevima. To je bilo šokantno za grad. Dragoljub me danima poslije sretao uz riječi: „Jao Toni, znaš da mnogima nije bilo milo ono kako smo radili“.

A kada sam rasturio prvi bend, jer sam bio ambiciozniji i željan svirke, napravio sam trojku gdje je Dragoljub svirao bubnjeve. Naparvaili smo 6 koncerata, to je bilo slatko kao šećer. Sjećam se da smo imali i jednan eksperimentalni koncert pred kraj, imala je i tu i neka politička veza, jer u vrijeme Slobodans Miloševića je u Srbiji izglasan Zakon o verbalnom deliktu. Taj koncert je bio potpuna antimuzika. Rekao sam im: „Molim vas, nemojte da ima bilo kakve veze s bilo čim, ne vežite tonove da imaju veze jedan s drugim. Mora da bude potpuna antimizika“. Tako smo svirali sat i po i Dragoljub, dvije godine poslije toga, svaki put kad bismo se sreli, nije mogao a da ne kaže: „Jao kakav je onaj koncert bio, još mi odzvanja u glavi…“

Kasnije se nismo često sretali, ponekada je tražio i neki savjet. Ali lako je drugoga savjetovati. Ja sam egocentrik, samom sam sebi dovoljan, međutim, on je čovjek koji mi strašno nedostaje kad dođem u Herceg Novi. Bio je jedan od onih punktova u glavi. Sreo si Dragoljuba i sve je u redu. Sad ideš i NEMA GA. To nije fer s njegove strane, što je umro tako bez veze. Trebalo je da takav čovjek živi 100 godina. Otac mu je dočekao 100 godina, a djelovalo je i da će tako Dragoljub. Na žalost, nije tu, pravićemo se da jeste.

Hodao je i slikao kao bubnjar, u ritmu

Umjetnik, filozof, pedagog, Novljanin Vjeko Sager koji danas živi u Kanadi, prisjetio se da je s Dragoljubom svirao kao mlad u „Veritasima“ sa Zoranom i Ivicom, a Dragoljub je uvijek je bio veza među muzičarima:

„I ja sam tada počeo da sviram bas gitaru, a Dragoljub je vježbao u Gradskoj muzici. Imao je u podrumu bubnjeve i često bi me pitao da sviramno i vježbamo zajedno. Stavio bi i knjige koje je čitao na doboš i bubnjao…Svirali smo stvari od „Bijelog dugmeta“. Da nije bilo njega mi bismo bili katastrofa, amateri. Ali ja sam između dvije ljubavi muzike i slikarstva odabao slikarstvo. Susretali smo se u Novom i u Beogradu kada bih dolazio iz Kanade. On je i hodao kao bubnjar u ritmu, ritmu srca i koraka. Kada god bismo se sreli pričali smo o slikarstvu, njegovim crtežima, koje je radio kao bubnjar sa tačkicama i u ritmu. Pravio je slike bez plana, one su bile kontrapunkt njegove ličnosti. Kod crteža je našao neku mantru koju je gradio mjesecima. To je bilo fascinanstno. Dragoljubova ljubav prema nama nas vezuje i ostaće za svagda“, kazo je Sager.

Prof. Predrag Vujović misli da je empatija prema bližnjima, ali i svim ljudim bila dio Dragoljubovog karaktera, koja ga je činila većim. Jer, rijetki su umjetnici koji vide i razmišljaju više o drugim ljudima nego o sebi. Zbog toga su ga mnogi voljeli. Poznanstvo s Dragljubom je bilo slučajno na aerodromu Čilipi kada je Vujović sletio iz Zagreba i tražio prevoz za Herceg Novi, a Dragoljub mu se odmah našao.

„On je bio veliki čovjek i njemu su Herceg Novi, Crna Gora, Jugoslavija, bili mali. Bio je spreman za napredne projekte i učestvovao je u Beogradu u kvalitetnim društvenim pokretima . Sigurno bi i danas bio aktivan u Beogradu na novim protestima. Znao je da prepozna prave stvari i bio je protivnik onih i koje su nas limitirale. Uvijek bi prepoznao dobro za sve ,poput Beogradskog maratona, gdje je bio promoter samoinicijtivno sa svojim bubnjarima. Bio je jedan od simbola svih takvih projekata .U Beogradu sam bio na jednoj njegovij izložbi i nisam znao da je bio i slikar, a mnogi to ni danas ne znaju“, kazao je Vujović.

Veliki čovjek, profesionalac, humanista, miljenik medija

Dragoljubova sestra Ljilja Živković, istakla je da se Herceg Novi odužio Dragoljubu, organizujući izložbu portreta poznatih preminulih Novljana na Trgu Nikole Đurkovića, proglašenjem Dana žalosti, posebno posvećenoj večeri, kada su došli i njegovi učenici iz Beograda kao i ovom manifestacijom.

„On je imao stalnu potrebu i želju da prenosi znanje. Radio je sa invalidnom djecom i postizao izvanredne rezultate. Motiv nije bio novac, nego njegova potreba da pomogne nemoćnim. Znam puno priča gdje se Dragoljub našao ljudima koji su bili na kraju života. Ponosna sam što sam imala takvog brata i što dijelimo lijepe uspomene na njega“, kazala je kroz suze Ljilja.

Ispričala je potom više zgoda iz njegovog djetinjsta i kako je radio u bivšem „Vinoprometu“ da bi kupio prve bubnjeve, ali i kasnije kada je Dragoljub odlučio da pravi „Cucku jeku“ u Kobiljem dolu, „Bogu iza nogu“.

Otac je tada osumnjao da Dragoljubu nije nešto dobro: „Ja sam bio nasjretniji kad sam iz Cuca došao na primorje, a on ide da svira u Cuce“. Kada je sve već bilo organizovano i izvjesno da će se desiti koncert u Kobiljem dolu, otac je rekao Dragoljubu: „Ako ti u subotu bude 300 druga, ja ću biti sretan“.

Nije bilo 300 druga, nego 3000 ljudi, ispričala je Ljilja, vraćajući se salno i na blistave detalje iz Dragoljbovog djetinjstva kada je bio i golman „Jadrana“, svestran i talentovan za mnogo šta. Ali, kada je otišao u Beograd kazao je da je tek tada shvatio koliko ne zna. I zato je puno radio. Vježbao je u Omladinskom domu svakog dana od 6 do 8 sati.

„Nije Dragoljub bio populuran samo zato što je imao veliki osmjeh, što je bio dobar kao čovjek i humanista, nego je bio veliki profesionalac, volio je i živio za muziku, dao je sve od sebe za muziku, godine i godine rada“, kazala je ljilja

Novinarka Rada Đaković kazala je da je Dragoljub bio miljenik medija. I sam je bio medij. Za svakog novinara izuzetno zahvalan sagovornik, za publiku uvijek rado slušan i viđen. Inspirativan, riječit, filozof. Imao je priču za pričom, uvijek zanimljivu i edukativnu. Voljeli su ga stari i mladi, ali i mediji, jer je bio jedan od najzahvalnijijih sagovornika i omiljenih likova pred kamerama i mikrofoinima.

Foto: Novski portal

Tribina i koncert „Leb i sol“, u okviru novoustanovljene manifestacije „Srce bira Dragoljuba“ posvećeni najboljem jugoslovenskom bubnjaru i među 30 najboljih svjetskih, pokrenuli su balkansku lavinu emocija, sjete i smjeha, dobre energije. Umjetnik, koji je u ovom gradu odrastao i volio ga jednako kao rodno Cetinje i Beograd, gdje je živio, koji je ostavio dominantan trag u kulturi regiona, zaslužio je da manifestacija u njegovu čast postane tradicionalna.

Izvor: Novski portal

Written by Radio Most